Vruća kolovoška srijeda. Sunce se inati svakome tko ima želju izaći iz sjene. U vatrogasnom domu u Blaževdolu marljivi vatrogasci lagano, bez žurbe čiste garaže i okoliš. Nije to nikome teško, čak ni po pasjoj vrućini. Ponosni su kad je uredno. A i te velike garaže, koliko su nekome betonske i bezlične, vatrogascima ljeti daju debelu hladovinu, a zimi toplinu pravog doma.
I to mirno i vruće blaževdolsko popodne, jednostavno je moralo biti prekinuto nekim neobičnim događajem. Jer tak’ vam je to u Blaževdolu. Ako se ništa ne događa, morate samo malo pričekati.
No ovo popodne je u sekundi postalo izuzetno neobično, čak i za blaževdolske pojmove. S magistrale prema vatrogasnom domu zaputilo se čudno vozilo. Tricikl s prikolicom, pun zastava iz cijelog svijeta. Ma kakav nas je to čudan svat posjetio. Točnije dva čudna svata. Prvi je Starsky, prekrasni crni mješanac koji kao da je izvidnica svom gazdi i slugi, a u stvari samo prijatelju Hutchu.
Hutch je Martin Hutchinson, bivši manchesterski vatrogasac, koji već 13 godina putuje svijetom i širi svijest o zaštiti okoliša i opasnostima zagađivanja. Nakon što je 10 godina pješice prošao 34000 km uzduž i poprijeko Južnom Amerikom, od 2016. triciklira kroz Europu, nakon koje bi trebao prijeći Aziju do Singapura, te do 2030. završiti putovanje u Australiji. Plan za koji kaže da i nije bitno ako se ne ostvari, jer on svoju misiju izvršava svaki dan. Od mjesta do mjesta, velikih gradova i malih sela, državu po državu.
Hello Martin, odmori malo kod nas.
Brzo smo našli zajednički jezik, ipak je on bivši vatrogasac. Skromnost u svakom njegovom pokretu. Starsky treba malo vode, hrane tek toliko za pod zub. Nemamo nikakav ležaj za spavanje, ali kaže Martin da nije ni potrebno. Krov nad glavom i kauč u našoj kancelariji će biti savršen. I priče su počele. A Martin ih ima na tisuće. Svaki njegov dan je posebna priča. Od spavanja u bolivijskom zatvoru, do kako je Starsky od napuštenog šteneta u Portugalu postao njegov životni suputnik. Pa dobro, nemreš samo tak prejti, kak se veli u Prigorju. Sigurno nekaj moremo i mi napraviti. I kaže nam Hutch da u cijelom svijetu svi uzimaju prirodu zdravo za gotovo. A ne bi trebali, jer svačega se on nagledao, najviše ne razgradive plastike, po šumama, poljima, izvorima pitke vode. Bili smo ponosni kad je pohvalio Hrvatsku kao izuzetno čistu zemlju. I sam je priznao da je bio jako iznenađen. Ali nisu to riječi iz kurtoazije. Jasno nam je dao do znanja da smo dužni čuvati to što imamo. „Zato ćemo sad tu u vašem parkiću ispred doma posaditi drvo“, kaže Martin. I posadili smo ga. Drvo trešnje koje će nas svakodnevno podsjećati na ovaj neobičan susret.
I brže je došla večer, uz Martinove priče, a imamo i mi neke naše. Voli Hutch svakog saslušati, miran, staložen i skroman. Starsky je ipak malo nemirniji duh. Njegova komunikacija sa blaževdolskim pesekima je bila malo bučnija.
Dečki prespavali u domu, popili smo kavu i pojeli pravi prigorski „špek i luk“ doručak. Došlo je vrijeme da ovaj čudni duo krene dalje.
Sretan put Starsky i Hutch. Tko zna možda se jednom ponovo vidimo.
Krešimir Fučkan